Glagoljica

Glagoljicka slova2Što je glagoljica?

Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. st., koje se u hrvatskimkrajevima zadržalo sve do 19. st. Već početkom 16. st. sve je više potiskujelatinica. Autorima ovog pisma smatraju se braća Ćiril i Metod, bizantski redovnici iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskihSlavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige.

 


Kako je glagoljica dobila ime?

Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati  što znači “govoriti“. Na obredima je tekstove čitao svećenik glagoljaš, a sam termin glagoljski poznat je još iz 16. stoljeća, premda je ime za glagoljicu iskovano tek u 19. stoljeću.
Stoljećima su ćirilica i glagoljica jedna drugoj posuđivale ime. Novogorodskisvećenik Upyr Lihi 1047. godine zapisao je u svojim Proročkim knjigama s tumačenjem  da su knjige prepisane iz kurilovice. Budući da su same knjige napisane na ćirilici, logično je da se naziv kurilovica odnosi na samu glagoljicu. Udubrovačkim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća popovi glagoljaši nazivaju sepresbyteri chiurilice. Također, Poljičani svoju ćirilicu nazivaju glagoljicom, stoga je vidljivo miješanje imena tijekom povijesti.


Postanak glagoljice

O postanku glagoljice danas postoje mnoge teorije. Po dr. Darku Žubriniću postoje oko 42 teorije o postanku glagoljice, od ozbiljnih i vjerojatnih do onih potpuno nevjerojatnih. Danas je uglavnom prihvaćena teorija Isaaca Taylora i Vatroslava Jagića (Taylor-Jagićeva teorija) koji smatraju da je glagoljica nastala premagrčkome alfabetu, iako ona nije ni jedina ni potpuno vjerodostojna.

Kada su Hrvati stigli na prostore današnje Hrvatske, nisu imali svoga pisma. Svjetovni i crkveni dostojanstvenici, knezovi i biskupi, dakle manji broj školovanih ljudi, pisao je latinskim jezikom koji se bilježi latinicom.

Iz tih najranijih vremena boravka na našemu tlu, sačuvani su brojni spomenici pisani na latinici i na latinskom jeziku. Oni svjedoče da su pismeni Hrvati u prvim stoljećima svoga boravka na današnjem tlu pisali jezikom zapadne civilizacije – latinskim.

Latinski jezik dugo je bio jezik službene komunikacije Hrvata. Čak i nakon prevlasti hrvatskoga jezika u pismenosti i književnosti u Hrvatskoj su usporedno s hrvatskima pisani i vrlo vrijedni latinski pravni, diplomatski, znanstveni, književni i drugi tekstovi, osobito od 14. do polovice 19. st. Latinskim se jezikom govorilo u Hrvatskom saboru do 1847. kada je hrvatski jezik na prijedlog Ivana Kukuljevića Sakcinskog proglašen je službenim jezikom.

Oni koji nisu znali latinski jezik i latinicu, svjedoči Črnorizac Hrabar, služili su se črtami i rezami, tj. nekom vrstom tzv. runskog pisma.

Prevlast latinskoga jezika prestaje potkraj 9. st., nakon dolaska Ćirilovih i Metodovih  učenika, koji su širili kršćanstvo među Slavenima na jednom tadašnjem slavenskom jeziku – staroslavenskom ili crkvenoslavenskom. Taj je jezik, nasuprot latinskome, Hrvatima bio razumljiv jezik jer razlike među slavenskim jezicima tada nisu još bile velike kao danas. Zato su ga kao crkveni, obredni jezik, rado prihvatili te su crkve ubrzo proširile knjige na tom jeziku.

U crkvenoslavenske tekstove postupno su ulazili hrvatski glasovi, oblici i riječi pa su ti staroslavenski tekstovi postajali sve bliži tadašnjem narodnom hrvatskom govoru. Uskoro su i na hrvatskome jeziku pisani tekstovi, u kojima je ostao tek pokoji trag staroslavenštine.

Latinica kao pismo bila je neprikladna za stari hrvatski jezik jer nije imala slova za glasove č, ć, š, ž, đ… Konstantin (Ćiril) je u 9. stoljeću za potrebe pokrštavanja naroda izumio posebno pismo – glagoljicu.

Ćiril je htio premostiti jaz između zapadne i istočne crkve. Ujesen 867. u Mlecima pred svećenstvom zagovarao je pravo na ispovijedanje vjere na slavenskom jeziku i pismu. Tu je postigao znatan uspjeh: već je sljedeće godine papaHadrijan II. odobrio glagoljaško bogoslužje – tj. uporabu slavenskih jezika i glagoljice. U vrijeme kad je cijela sjeverna i zapadna Europa u bogoslužju koristila samo latinski, bio je to doista velik uspjeh. Nakon Ćirilove smrti, za glagoljicu i Ćirilova brata Metoda zauzeo se i papa Ivan VIII. te pohvalio svećenike glagoljaše, koji poučavaju vjeru na materinskom jeziku.


Vrste glagoljice

Glagoljička slova mogla su biti obla i uglata. Danas se pretpostavlja, da je proces tekao od oble preko poluoble do uglate, no pitanje prvenstva vrste glagoljice još nije utvrđeno. Na našim je prostorima obla glagoljica postala uglatom, stoga se često naziva i hrvatskom glagoljicom.

OBLA I UGLATA GLAGOLJICA



Azbuka

Glagoljičko pismo naziva se azbuka zbog početnih dvaju grafemaaz i buki.
Svako slovo ima ime: az, buki, vidi, glagole, dobro, jest, živite i tako redom. Nazivi prvih desetak slova, poredanih u svoj azbučni slijed, daju smislenu rečenicu: »Az buki vidi glagole dobro jest živite zelo zemla….« Prilagođena očekivanjima današnjeg čitatelja, ta se rečenica čita na sljedeći način: »Ja, koji slova znam, govorim da je dobro živjeti na zemlji….«

Osim toga, svako je slovo imalo brojnu vrijednost. Da bi se u rečeničnom zapisu neko slovo čitalo kao broj, autor je upućivao čitatelja da tako postupi posebnom crticom (titlom) iznad samog slova ili pak točkom ispred i iza slova.


Teorije o postanku glagoljice

Postoje tri teorije o postanku same glagoljice:
1. egzogena (uzor je neki vanjski sustav)
2. endogena (ne postoje vanjski uzori, traži se osnovni element unutar sustava)
3. egzogeno-endogena (dijelom je uzor je vanjski sustav, a od tog dijela razvijaju se ostali grafemi)

EGZOGENE TEORIJE
Osim spomenute Jagić-Taylor teorije koja tvrdi da je temelj glagoljici bilo grčko kurzivno pismo iz 9.st., postoje i druge egzogene teorije. Nikolaj Trubeckoj tvrdi da se glagoljica samo dijelom ugledala u grčki alfabet, a dijelom u neki drugi sustav poput koptskog, hazarskog, sirijskog, gruzijskog, armenskog ili starožidovskog pisma. Leopold Geitler glagoljicu je dovodio u vezu s protoalbanskim pismom, Klement Grubišić u vezu s vizigotskim pismom biskupa Wulfile, kojim je pisan Codex argenteus. Černyh, Konstantinov i Čerepnjin dovodili su i glagoljicu i ćirilicu u vezu s nedešifriranim znakovima u Pričrnomorju te s ciparskim slogovnim pismom. Josip Hamm u mladosti se zalagao za gotsku tezu te je glagoljicu dovodio u vezu s gotskim pismom.

EGZOGENE TEORIJE
Godine 1939. D. Gerhardt ustvrdio je, da glagoljica počinje križem. To je razradio i Georg Černohvostov tvrdeći, da se Konstantin Ćiril nije želio ugledati u strane sustave, boreći se protiv trojezične hereze te da je razvio sustav od nekoliko kršćanskih elemenata. Postoji nekoliko elemenata u glagoljici, koji spajanjem i alterniranjem stvaraju grafeme. To su križ (simbol spasenja i Isusa), krug (simbol božanskog jedinstva i savršenstva) i trokut (simbol Svetog Trojstva). On je glagoljičke grafeme podijelio u nekoliko skupina: prva sadrži križ, druga elemente križa, treća križ i krug, a četvrta krug i trokut.
Bugarski istraživač P. Ilčev ključni je element našao u crtici, koja rotira pod kutom od 90°, a rjeđe pod kutom od 45° te katkad završava kružićem, ključnim elementom oble glagoljice.
Najzanimljivija je teorija Ilčevljeva zemljaka Jončeva, koji je svakom grafemu opisao kružnicu. Ta je kružnica podijeljena na mrežu od osam dijelova četirima promjerima. Kombiniranjem tih dijelova nastaje neki grafem.

EGZOGENO-ENDOGENA TEORIJA
Thorvi Eckhardt, a poslije i Josip Hamm znali su, da je jedan čovjek autor glagoljice, stoga su prihvatili činjenicu, da je Konstantin uzor našao u stranom pismu, a da su se iz nekoliko uzora unutar samog sustava razvili ostali grafemi.

 

Kad se govori o postanku glagoljice, potrebno je spomenuti i fra Marka Japundžića, dr. sc., filologa i jednog od naših najboljih poznavatelja glagoljice. On pobija vladajuću teoriju i smatra da je glagoljica nastala prije Ćirila i Metodija i da su na ove današnje prostore Hrvati došli kao kršćani s ustrojenim crkvenim bogoslužjem i glagoljicom. Treba dopustiti mogućnost da je u pravu. A to onda baca posve novo svjetlo na značenje našega naroda u stvaranju europske povijesti.
Važnija djela su mu: Opis slavenskih rukopisa u Vatikanskoj biblioteci (Sofija, 1985.), Tragomhrvatskog glagolizma (1995.).
Umro je u Zagrebu 6. veljače 2000. godine.