Pisani glagoljski spomenici

Na čemu i čime su pisali stari Slaveni

Stari slavenski tekstovi najčešće su pisani na pergameni, tj. na posebno priređenoj koži (janjećoj, telećoj, kozlećoj). Dobila je ime po maloazijskom gradu Pergam(on)u u kome se takav materijal priređivao. Nije se pripremao svugdje jednako, ali temeljni je postupak bio otprilike ovakav: kožu su nekoliko dana namakali u vodi kojoj se dodalo gašenoga vapna da bi je se omekšalo, odstranilo masti i, koliko je bilo moguće, žutu boju. Nakon namakanja slijedilo je »kupanje«, tj. čišćenje i pranje kože. Očišćenu kožu zategnuli su na okvire i sušili. Poslije sušenja skidali su preostale nečistoće (posebice dlačice) pomoću kamena plavca. Napokon su je izglačali i natopili krednom tekućinom da bi bila svjetlija i prikladnija za pisanje. U kakav će je oblik izrezati ovisilo je o naručitelju, ali i o ustaljenim pravilima koja su jamčila funkcionalnost i ljepotu kodeksa. Pergamena je bila posebice pogodna za skidanje napisanoga teksta i pisanje novoga (tzv.palimpsesti, o kojima ćemo na drugom mjestu) i za iluminiranje tekstova.

Slaveni su pisali u drvetu. Tako valja shvatiti i riječi Crnorisca Hrabra da su se služili »crtama i urezima«. Te su crte i ureze najčešće utiskivali (urezivali) u drvo. Arheološka istraživanja otkrila su 1951. godine u okolici Novogoroda (Rusija) puno isprava pisanih na brezinoj kori. Isprave su uglavnom iz razdoblja od XII. do xv. stoljeća i tiču se privatnoga života tamošnjega stanovništva. Pisane su šiljkom na unutrašnjoj strani brezine kore.

Pisalo se i u kamenu. To su tzv. epigrafski spomenici kojima ćemo osobitu pozornost udijeliti u vezi s počecima hrvatske pismene kulture. Papir je među Slavene stigao u XIII. stoljeću i to najprije među Hrvate.

Glagol »pisati« (praslav. *pbsati) u staro je vrijeme imao značenje blisko današnjem glagolu risati, crtati. Uskrsna jaja zovemo »pisankama« jer su oslikana.

Slaveni su rjeđe nego neki drugi narodi upotrebljavali trsku kao pisaljku. Trskina cjevčica bila je na vrhu zašiljena, a kasnije su cjevčicu i prerezali da bi mogli vući finije crte. Takva se pisaljka obično zove kalamos. Puno češće služili su se stari Slaveni perom, posebice guščjim, ali i perom nekih ptica. Metalna su se pera i u slavenskom svijetu, kao i drugdje, upotrebljavala masovnije tek u novom vijeku. Ipak, crkveni i svjetovni velikodostojnici i u srednjem su vijeku kadšto pisali metalnim perima, posebice onima od srebra ili od zlata.

Crnilo i druge boje kojima su pisali pripremali su po vlastitim receptima te su i sastav i postupak čuvali kao tajnu. Znamo ipak da su jako crnilo dobivali miješanjem čađi, smole i vode. Uz crnu, najčešća je bila crvena boja. Zato na srednjovjekovnim slikama kraj pisara često vidimo dvije posudice: za crnilo i za crvenilo. Crvenilo se najčešće upotrebljavalo za naslove i za nove dijelove rukopisa te za majuskulna slova u samom tekstu. To će zadržati i tiskane knjige, pa će npr. u misalima crveno otisnuti upute za čitanje i obavljanje liturgije. Po crvenoj boji ti su se dijelovi zvalirubrika.

Ulomak iz knjige Stjepana Damjanovića Slovo iskona


Istarski razvod

Istarski_razvod_1325_1 - CopyIstarski razvod jedan je od naših najljepših, najpoznatijih i najdragocjenijih srednjovjekovnih pisanih spomenika. To je skup isprava iz XIII. i XIV. stoljeća o utvrđivanju granica između posjeda feudalnih gospodara Istre: Akvilejske patrijarsije, Pazinske knežije i Venecije.
Razvođenje je stari slavenski pravni običaj kojim se utvrđuju granice terenskom ophodnjom. U činu razvođenja (razvodu) sudjelovale su ne samo zainteresirane strane nego i narod. Iz Istarskoga razvoda mogu se nazrijeti obrisi društvenoga ustrojstva i gospodarske prilike te život seoske zajednice u srednjovjekovnoj Istri.
Isprave su bile pisane na latinskom, njemačkom i hrvatskom jeziku, a sačuvan je hrvatski prijepis što ga je glagoljicom sastavio pop glagoljaš Mikula Gologorički.
Prvi ga je objavio Ante Starčević 1852. u Kukuljevićevu Arhivu. Danas se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Sačuvani mlađi prijepisi ispisani su kurzivnom glagoljicom.
Istarski razvod danas možemo promatrati ne samo kao pravno-povijesni spomenik nego i kao književni tekst. Pisan je čakavskim književnim jezikom. No, i mlađi prijepisi čuvaju neke starije hrvatske jezične značajke i crkvenoslavenske natruhe.
Razvod je znamenit i po tome što se hrvatski jezik naziva “hrvackim”:

(…) I ondi gospodin Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se udržahu zapisani razvodi i kunfini meju Sovińakom z Vrhom i Plzetom, ki bihu pisani na let Božjih 1195, ke listi ondi pred nas trih nodari postaviše, keh ta gospoda izibra: jednoga latinskoga, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi. I tako mi niže imenovani nodari preda vsu tu gospodu pročtesmo kako se v ńih udrži. I tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše jazikom nemškim. (…)

Ulomak naveden prema transkripciji J. Bratulića, objavljenoj u knjizi: Istarski razvod, Studija i tekst,Čakavski sabor, Pula, 1978, str. 223.

Ovdje možeš prolistati Istarski razvod.


 

Vinodolski zakonik

vinodolski zakon-mVindolski zakonik najstariji je pravni tekst na hrvatskom jeziku (na čakavštini), drugi po starosti zakonik u slavenskom svijetu i time jedan od najvažnijih pravnih spisa srednjovjekovnog europskog prava. Napisan je1288., kao rezultat dogovora devet vinodolskih općina, u prisutnosti kneza Leonarda Frankopana. Predstavnici Bakra, Bribira, Drivenika, Grižana, Grobnika, Hreljina, Ledenica, Novog Vinodolskog i Trsata okupili su se i zapisali zakone koje su čuli od svojih djedova. Riječ je, dakle, o običajnom pravu. U spomen na 700. obljetnicu Zakona postavljen je zdenac na glavnom trgu u Novom Vinodolskom.
Sačuvani prijepis Zakonika iz 16. stoljeća pisan je kurzivnom glagoljicom i ima 17 stranica i 75 članaka. Ti članci ne ustručavaju se ograničavanja knezove samovolje i prekomjernog kažnjavanja. Štoviše, kazneni postupak tu ne poznaje mučenja, što je jedinstven slučaj u tadašnjoj Europi.
Zakonik je izniman i zbog posebne skrbi o moralnoj zaštiti žene.
Članci 27. i 28. Vinodolskoga zakona govore o kažnjavanju za nasilno skidanje ženskoga pokrivala za glavu i kažnjavanju za uvredu (psovku), a u člancima 61. i 62. određuje se pred kim se može izvršiti prijava te koja je kazna za palež:

Ošće: ako bi muž ženi zvergal hoverlicu ili pokrivaču z glave va zli voli, ter bi se moglo prikazati trimi dobrimi muži vola ženami, plati libar 50 ako je tužba s toga, od kih gospodin knez imi soldini 40, ona koj je vašćina učińena 40 i 8 libar. Da ako žena ženi sverže pokrivaču više rečenu, plaća 2 libre dvoru, a onoj 2 ovci; ako ubo onde nisu svedoci dobri prisezi, ki taji da ni to učinil, budi prost.
I ošće: ako ki muž ili žena nepodobno reče ili stvar bude govoriti nikomu mužu vola nikoj ženi ter se more pokazati jednim svidokom podobnim ili mužem ili ženom, ako ni onde veće svedoki, plati dvoru libre 2, a strani koj je rekal libri 2. (…)
I ošće: ličba jest verovana i more biti pred gospodinom knezom i pred vsakim ńega oficijalom i pred satnikom i takoje pred ńega ženu, ako bi satnik onde ne bil.
I ošće: ako bi ki položil v kuću ogań ili v hram vola v ničji osik, za požganje za prvo ostani v osud dvoru 100 libar ter škodu platiti onomu komu ju učini vola budi osujen na život ako nima odkud platiti. I ako to veće učini, osudi se na život i na smert. Ako bude ondeje požgano od nikoga č[lovi]ka vola od nikih ludi, a on zlotvorac ne bi se mogal jeti, plati se vražba za vsako ono požganje kako zgora od vražbi je izrečeno.

Ulomci transkribirani prema transliteraciji L. Margetića, objavljenoj u knjizi: Vinodolski zakon, Adamić – Vitagraf, Rijeka, 1998, str. 20, 22, 36, 38.

Ovdje možeš prolistati Vinodolski zakonik.

Tekst zakonika na suvremenom jeziku


 

Misal kneza Novaka

rznovakJedna od najljepših glagoljskih knjiga je Misal kneza Novaka   iz godine 1368., sada pohranjen u Nacionalnoj knjižnici u Beču u Austriji. Knez Novak Disislavić iz Krbave pisao je tu knjigu za spasenje svoje duše. 1405. g. kupili su ga stanovnici istarskog mjesta Nugle za crkvu Sv. Petra i Pavla.
Misal sadrži najstarije poznate hrvatske stihove, pisane glagoljicom.
Ima 272 folije, tj. 544 stranice. Svaka stranica (veličine 32 x 24,5) ima dva stupca. Iskićen je vrlo lijepim crvenim, plavim i zlatnim inicijalima, a ima i nekoliko minijatura, medu kojima se ističe minijatura Krist na križu. Uopće, drži se da je to, poslije Hrvojeva misala, najljepši hrvatskoglagoljski kodeks.
Misal kneza Novaka poslužio je kao glavni predložak za tekst prve hrvatske tiskane knjige Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483. Iako se ne zna gdje je Prvotisak  tiskan, zna se da su ga za tisak priredili istarski glagoljaši i da je u tome učestvovao i žakan (đakon) Juri iz Roča. On je, oduševljen tiskanjem hrvatskog Prvotiska, na posljednji list Misala kneza Novaka zapisao:

Vita. Vita. Štampa nosa gori gre.
Tao ja oću da naša gori gre.
1482. meseca ijuna 26. dni
to bje pisano v grade Izulje.
To pisa Juri žakan iz Roča.
Bog mu pomagaj i vsem ki mu
dobro ote.


Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića

3Hrvojev misal najbogatiji je i najljepše urešen hrvatsko glagoljski rukopis. Napisao ga je glagoljicom pisar Butko za bosanskog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a za crkvu sv. Mihovila u Splitu, izmedu 1403. i 1404. godine, zacijelo u Dalmaciji. Sastoji se od 247 pergamentnih folija, a ilustrira ga 96 minijatura i 380 inicijala. Osnovne boje svih predstava su crvena, zelena i plava, sa pozlatom na nekim mjestima. Najvažnija minijatura ovog misala je ipak ona na kojoj je prikazan vojvoda Hrvoje na bijelom konju, u maniri tadašnjih vitezova. Osim ove iluminacije značajna je i predstava vojvodinoga grba. Izveo ih je nepoznati minijaturist.
Zanimljivo je da su na trima minijaturama iz Kristova života prikazane u pozadini zidine Splita, odnosno Dioklecijanove palače.
Nakon turskih osvajanja Bosne, rukopis Misala nalazio se u Korvinovoj knjižnici u Budimu, potom je dospio u Istanbul, gdje se čuva i danas u knjižnici Topkapi Saraya.


Prvi vrbnički misal

vrbnipPrvi vrbnički misal jedna je od najljepših hrvatskih glagoljskih liturgijskih knjiga koju je u Senju 1456. napisaoarhiđakon Toma, vikar senjskog biskupa, po narudžbi vrbničke župne crkve. Misal je pisan na pergameni. Ima 512 stranica (256 listova) veličine 22 X 28,7 cm i vrlo je lijepo ukrašen.
Ističu se dvije šesterobojne slike: jedna prikazuje mrtvoga Krista u krilu Djevice Marije, a druga raspetoga Krista ispod čijeg križa stoje majka Marija i učenik Ivan. Knjiga obiluje inicijalima uglavnom crvene boje kojoj se najčešće dodaju plava ili zelena. Ima i lijep uvez iz 16. st. od bukve presvučene kožom.
Jezik je staroslavenski hrvatske redakcije sa znatnim pohrvaćivanjima u glasovima i oblicima. Po sadržaju to je uobičajeni misal rimske kurije s temporalom, redom mise i kanonom, votivnim (zavjetnim) misama, sanktoralom (liturgijskim sadržajem), kalendarom i ritualom (obrednikom). Zanimljivi su brojni mlađi zapisi koji donose podatke o uporabi ove knjige, ali i zanimljivosti iz lokalne povijesti.
Misal se čuva u Župnom uredu u Vrbniku.

Svakako pogledajte galeriju fotografija Julije Vojković, grafičke dizajnerice, fotografkinje i ljubiteljice glagoljice koja je fotografirala I. vrbnički misal.
Fotogalerija Julije Vojković


Drugi vrbnički misal

vespSveučilišna knjižnica u Princetonu, SAD, posjeduje jedan list prekrasnog II. vrbničkog misala iz godine 1462. (dio jednog lista te knjige nalazi se desno). Taj list je jedini koji nedostaje u knjizi, isječen vjerojatno koncem 19. ili početkom 20. st. Pronašao ga je James O’Brien godine 1970. u samoj knjižnici. Njegovi pokušaji da list bude vraćen u Hrvatsku, na otok Krk, među korice misala gdje je stoljećima stajao, nisu urodili plodom.


 

Mavrov brevijar

mavrov brevijar2Veliku vrijednost za hrvatsku kulturu ima Mavrov brevijar,  pisan godine 1460. u Vrbniku na otoku Krku. Pisao ga je poznati glagoljaški tiskar Blaž Baromić za vrbničkog popa Mavra. Mavar je u razdoblju od 1471. do 1483. bio s tim brevijarom na području Konavala, južno od Dubrovnika, o čemu je ostavio i marginalni pripis. Na koncu brevijara je zapisao: “to pisa pop Mavar z’Vrbnika kada stojaše v Konavli poli Dubrovnika”. Knjiga ima 417 listova pergamene s prekarsnim inicijalim u crvnoj i zelenoj boji. Ima velik broj spojenica, njih oko 270. Knjiga rabi hrvatsko ime za glagoljsko pismo. Brevijar je ukraden iz Vrbnika vjerojatno koncem 18. stoljeća.
Godine 1982. otkupljen je od talijanskoga privatnog vlasnika u Rimu za vrlo veliki iznos, tako da je i tadašnja Hrvatska republika pomogla znatnim sredstvima da knjiga u današnje vrijeme bude u našoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.


Njujorški misal

5U New Yorku, u najvažnijoj knjižnici u tome gradu (The Pierpont Morgan Library)  nalazi se krasan hrvatskoglagoljski misal pisan oko 1400. – 1410., poznat kao The New York Missal  (Njujorški misal).  Knjiga je vjerojatno pisana ili u okolici Zadra ili na ličko-krbavskom području.
Andrew Corin sa znamenitog sveučilišta UCLA ustanovio je da je misal pisalo 11 ruku, što po njemu upućuje na postojanje nepoznatog i velikog hrvatskoglagoljskog skriptorija.
Njujorški misal bio je početkom XIX. st. u vlasništvu Fredericka Northa, petog grofa od Guilforda. Godine 1830. kupio ga je Sir Thomas Phillips za “kolosalnu svotu novaca” . Phillips je bio jedan od najvećih skupljača knjiga u povijesti. Samo popis naslova raznih dragocjenosti u njegovoj zbirci zauzima preko šezdeset opsežnih knjiga. A kakav status je imao taj hrvatski glagoljski misal u njegovoj zbirci? O tome govori podatak da je prigodom svečanih primanja koje je Sir Phillips priređivao za svoje prijatelje naša glagoljska knjiga bila na posebnom mjestu izložena “za divljenje gostiju” .
Glagoljski misal je 1966. u Londonu otkupila spomenuta njujorška knjižnica, a 1977.  u Njemačkoj je napravljen pretisak.


 

Knjige Bartola Krbavca

Na prijelazu iz XIV. u XV. st. živio je i djelovao Bartol Krbavac, koji je vjerojatno imao vlastitu pisarnicu. Djelovao je u južnokrbavskom području i u Hrvatskom primorju. Napisao je i lijepim iluminacijama ukrasio tri misala:

   berlin4p       bermp           rocki_misal_str
Berlinski misal                  
Beramski misal                   Ročki misal

i dva brevijara:
   (1414., izgubljen)           rzhumt                         
Bakarski brevijar             Humski brevijar

Liturgijske knjige koje je on pisao ili koje su rađene u njegovoj radionici imaju karakteristične ukrase: dvopletne i tropletne vrpce, palmete, rakove, geometrijske likove.


Brevijar Vida Omišljanina

rz1396tBrevijar je  11. ožujka 1396. započeo pisati pisar Vid iz Omišlja po narudžbi crkve u Roču u Istri. Sadrži službe za blagdane Gospodnje i za nedjelje. Odlikuje se obujmom, bogatstvom i opširnošću biblijskih tekstova.
To je u kožu uvezani kodeks od 468 listova pergamene, težak gotovo 10 kg. Listovi su mu široki 26.7 cm i dugi 35.5 cm. Čuva se u Beču u nekadašnjoj carskoj, a danas Austrijskoj nacionalnoj biblioteci.


Bečki listići

Bečki listići nastali su krajem 11. ili početkom 12. st. i pretstavljaju najstariji liturgičko-književni tekst s našeg područja. Ti fragmenti dio su proširenog gregorijanskog sakramentara (misionarskog priručnika) koji je bio lako prenosiv i malih dimenzija.
Bečki listići najstariji su svjedok naših kulturnih veza s Češkom, a sadržajno su povezani i s Kijevskim listićima (češko-moravski crkvenoslavenski spomenik iz 10.st.).


Illirico 4

ilir42Illirico 4. je najstariji poznati hrvatski glagoljski misal. Potječe iz 14. st.
Danas se čuva u Vatikanskoj apostolskoj knjižnici.


Reimski evanđelistar

rz1395tZnameniti češki kralj Karlo IV. dao je godine 1347. za hrvatske glagoljaše podignuti golemi samostan Emaus u Pragu. To je i danas najljepši gotički samostan u glavnom gradu Češke.
Prema nekim izvorima u taj je samostan 1348. bilo pozvano čak 80 hrvatskih glagoljaša benediktinaca, vjerojatno s otoka Pašmana. U tom samostanu je 1395. pisan jedan vrlo znameniti evanđelistar, prepisan iz još starije hrvatske glagoljske knjige nastale vjerojatno u Omišlju na Krku. Knjiga je u 15. st. bila vjerojatno u posjedu knjižnice Matijaša Korvina u Budimu, da bi nakon turske okupacije dospjela kao ratni plijen u Carigrad. Godine 1574. poklonjena je jednom francuskom kardinalu prigodom njegova posjeta Turskoj, koji ju je donio u Reims. Poznata je pod nazivom Knjiga posvećenja ili Reimski evanđelistar, a uvezana je još u Pragu zajedno s jednom ćirilskom liturgijskom knjigom podrijetlom iz Kijeva u skupocjene korice optočene dragim kamenjem i relikvijama. Francuski su kraljevi stoljećima na nju prisezali prigodom krundibe, među njima Charles IX., Henri II., Louis XIII. i Louis XIV. Dragocjenosti su s korica knjige iskidane za vrijeme francuske revolucije. Knjiga posvećenja (koja se ponekad zove iKrunidbena knjiga), danas se čuva u trezoru Gradske knjižnice u Reimsu. Kao velika dragocjenost knjiga se nerado vadi iz trezora.


Kločev glagoljaš

Kločev glagoljaš sastoji se od 14 listova koji pretstavljaju odlomak velikog zbornika homilija (propovijedi) istočnih crkvenih otaca. Najvjerojatnije je nastao u Hrvatskoj početkom 11. stoljeća, a bio je u upotrebi do kraja 15. stoljeća. Iluminacije u knjizi prikazuju morske životinje (npr. hobotnicu) i ukazuju na to da je knjiga pisana na hrvatskome jugu.
Sadrži 4 homiletička teksta za Veliki tjedan, prevedena s grčkog, i jedan pravni tekst koji se pripisuje samom Metodu.
Kodeks je bio okovan srebrom i zlatom, jer se vjerovalo da je napisan rukom sv. Jeronima ˝Hrvatina˝, a koristio je kao kućna relikvija krčkim knezovima Frankopanima sve dok nakon smrti kneza Ivana Krčkog (1486.) nije ˝raskomadan˝. Do konca 15. st. knjiga je imala 500 listova pergamene (tj. 1000 stranica), a danas je sačuvano samo 14 stranica.
12 stranica čuva u Gradskom muzeju u Trentu (Italija), a dvije u Ferdinaneumu u Innsbrucku (Austrija).


Amulet

knj-3Amulet  se datira u razdoblje 14. i 15. stoljeća. Spis se čuva u Vatikanu, spada u primjerke egzorcističke literature na glagoljičnom pismu (egzorcizam je istjerivanje zlih duhova). Uz to radi se o jednom od najstarijih svjedočanstava takvih zapisa na hrvatskoj glagoljici. Ornamentiran je crtežem glave Krista (bez aureole), devet inicijala (velikih i malih) i crtežom amuleta (hamajlije) u boji u obliku kruga podijeljenog križem. Unutar kruga je ispisano 13 imena hebrejskog Boga i raznih imena grčkoga porijekla. Sadrži molitvu koja traži molitvu za mir i zaštitu od zlih demona. Potom slijedi opsežni egzorcizam koji traži zaštitu nebeskih sila, anđela i svetaca. Dio Amuleta  je i legenda o sv. Sisinu koji pobjeđuje ženskog demona koji je obuzeo njegovu sestru. Obuzeta demonom sestra je ipak uspjela uništiti svoje sedmero djece. Tu je također i legenda o ženskom demonu koji ubija tek rođenu i nerođenu djecu.