Drama

Drama ili dramska književnost obuhvaća književna djela koja su prvenstveno namijenjena izvođenju na pozornici. Iako se dramski tekst može čitati kao i svaki drugi književni tekst, ipak on svoj pravi smisao dobivaju u kazališnoj predstavi.

U drami nema pripovjedača, nego glavne dijelove čini govor glumaca. Fabula dramskog teksta se ne pripovijeda, već se postiže izmjenom dramskih situacija. Dramska situacija je odnos među likovima u nekom trenutku. Dramska se situacija ostvaruje govorom i postupcima likova. Govor likova ostvaruje se kao dijalog (razgovor među likovima) ili monolog (izlaganje jednog lika).
Dramska radnja temelji se na nekom sukobu ili zapletu koji se na kraju razrješava. Taj dramski sukob izaziva stalnu napetost koja je pokretač radnje i zanimanja gledatelja.

Dramska su književna djela posebno oblikovana tako da sadrže:
1. popis likova (ponekad postoji naznaka nekih njihovih osobina), vrijeme i mjesto radnje,
2. dijelove teksta koje glumci izgovaraju na pozornici – uz ime lika navedene su riječi koje glumac izgovara (replika),
3. dodatna objašnjenja napisana najčešće kosim slovima, u zagradi, koja se ne izgovaraju, nego služe samo kao naputak za razumijevanje teksta, tj. uputa glumcima i redatelju kako nešto odigrati na pozornici (didaskalije).

Dramska djela imaju i uobičajenu kompozicijsku shemu:

Dramska umjetnost javlja se u različitim oblicima – kao drama, tragedija, komedija, tragikomedija, monodrama, igrokaz.
Igrokaz je kraće dramsko djelo najčešće namijenjeno djeci i mladima. Igrokaz koji se izvodi pomoću lutaka naziva se lutkarski igrokaz.
Komedija oblikuje likove s određenim nedostatcima ili manama koje ih čine smiješnima i zbog kojih su u stalnom sukobu s drugim likovima.
Tragedija je dramsko djelo koje se temelji na nekom tragičnom događaju ili sukobu likova dubokih osjećaja i strasti. Takav sukob najčešće završava tragičnom smrću glavnoga junaka, što ostavlja dubok dojam na čitatelje i gledatelje. U tragedijama na kraju pobjeđuje ideja koju su zagovarali glavni, tragični junaci.
Drama (u užem smislu te riječi, dakle kao vrsta dramske umjetnosti) obrađuje prosječne likove, a završetak ne mora nužno biti tragičan.
Monodrama je dramski tekst u kojoj sudjeluje samo jedan lik.

Drama je najčešće podijeljena na činove i prizore. Činovi su veći zaokruženi dijelovi radnje, gledateljima predočeni dizanjem ili spuštanjem zastora. Čin se dijeli na prizoreslike. Prizori su manje fabularno-tematske jedinice
izazvane  izmjenom likova na pozornici.

Dramatizacija je preradba ili prilagodba književnih djela za prikazivanje na pozornici. Dramatizaciju često radimo kad želimo igrokazom prikazati ulomak iz nekog romana ili bajke. Budući da u dramskom tekstu (za razliku od proznoga) nema pripovjedača ni opisa, radnju možemo prikazati samo kroz govor likova i njihovo ponašanje.


 

Povijesni razvoj drame

Grčka komedija i tragedija imale su presudan utjecaj na razvoj drame u svim europskim književnostima.
U srednjem vijeku razvija se poseban tip drame koji nastaje na osnovi crkvenih vjerskih obreda, nazivaju se misteriji,mirakuli i moraliteti, a u našoj književnosti su to prikazanja. U takvim djelima obrađuju se događaji iz Kristovog života ili života pojedinih svetaca i mučenika.
Renesansna komedija slijedi antičku tradiciju. Na nju se naslanja i naš najveći komediograf Marin Držić. Vrhunac dramske umjetnosti u renesansi vezan je uz stvaralaštvo Williama Shakespearea.
U razdoblju klasicizma dolazi do ponovnog oživljavanja antičke drame.
Razdoblje romantizma ošto se suprostavlja normama klasicističke drame. Prikazuje se najčešće motiv odmetništva i sukob pojedinca s društvom.
U 20. stoljeću javlja se teatar apsurda. U takvim dramama, koje se odupiru tradiciji europske drame, razvija se težnja da se iskaže izgubljenost, osamljenost, tjeskoba i strah modernog čovjeka (E. Ionesco, S. Beckett).