Hrvatski jezik jedan je od južnoslavenskih jezika. U povijesti se zvao i drugačije, na primjer slovinski i ilirski.
Dana 2. svibnja 1843. prvi put se u Hrvatskom saboru govorilo hrvatskim jezikom – učinio je to Ivan Kukuljević Sakcinski. Na njegovu inicijativu 23. listopada 1847. Hrvatski sabor uveo je hrvatski kao službeni jezik, što je dotad bio latinski.
Riječ „enciklopedija” prvi put u današnjem smislu upotrijebio je Zagrepčanin Pavao Skalić 1559. godine.
Prve novine na području Hrvatske bile Ephemerides Zagrabienses, tj. Zagrebačke novine, koje su izašle u Zagrebu 1771. godine, a tiskane su na latinskom jeziku.
Pavao Ritter Vitezović (1652. – 1713.) žalio je što su Hrvati za svoje pismo prihvatili nesavršenu latinicu umjesto glagoljicu. Pokušavao je reformirati pravopis da ne bi “vsaki po svojoj volji i prez reda” pisao. Provodeći načelo da svaki glas treba imati samo jedno slovo, pomažući se dijakritičkim znakovima, Vitezović je već pošao putem, kojim će kasnije poći Gaj i ilirci.
Jezikoslovac Bogoslav Šulek (1816. – 1895.) skovao je mnoge riječi koje danas u hrvatskom jeziku rabimo kao svakodnevne i stilski neutralne (npr. dojam, dragulj, kolodvor, narječje, velegrad, kisik, zdravstvo, pretplatnik i mnoge druge).
Hrvatski po Rebi 